Zanati
KOVAČ
U kolijevki zanatstva, Betini, usko vezan uz brodogradnju kovački zanat bio je jedan od najcjenjenijih zanata. Kovači su u svom poslu bili umjetnici, izrađivali su predmete od metala za poslove koji su bili vezani za poljoprivredu, brodogradnju, stolarstvo i predmete za kućnu upotrebu. U 19. stoljeću u Betini je bilo pet kovačkih radnji koje su zadovoljavale potrebe ljudi za kovačkim alatima na lokalnom području. Radilo se i za potrebe ljudi na udaljenim susjednim otocima kao što je Dugi otok i Ugljan, i za mjesta Biograd i Sukošan gdje su betinski brodograditelji proširili svoju djelatnost i utemeljili nova brodogradilišta, a još su se služili uslugama betinskih kovača. Zbog prometnog položaja, na važnom pomorskom putu prema Šibeniku mnogi vlasnici brodova zaustavljali su se u Betini, i kod kovača nabavljali nova sidra, motika, okove i mnoge druge kovačke alate koji su im bili potrebni. Nekada su kovačke radionice bile duša mjesta a zanatstvo je bilo usko vezano uz narod. Svaki kovač je živio i radio za mjesto, bio je cijenjen i potreba za kovačkim proizvodima bila je velika. Sve što je bilo potrebno za život moglo se naručiti i popraviti kod njih. Kovači su bili mađioničari svoga zanata, svoje znanje i iskustvo prenosili su isključivo na svoju djecu koja su upoznavala tajne starog zanata igrajući se u kovačnici i upijajući sve ono što se u njoj događalo. To je bio i najbolji način da dijete u takvom prirodnom okruženju usvoji sva potrebna znanja koja će ga kasnije, pratiti kroz život jednog vrsnog majstora kovača. U jednoj kovačnici stasalo je po nekoliko generacija iskusnih majstora koji su obrađivali metal onako kako se obrađivao od povijesnog doba pa sve do novijeg kada su kovačke proizvode zamijenili industrijski proizvodi koji su oduzeli poslove kovačima. Danas možemo reći da su nekadašnji kovači prošlost i sjećanje na drugačije vrijeme kada se živjelo u jednoj simbiozi gdje su svi imali koristi jedni od drugih. Svaka kovačnica imala je svoju povijest i priču koja je utkana u njene predmete koji se nalaze u njoj i koji su izašli iz nje. Uz zvuk nakovanja i čekića, neraskidivog simbola ovog zanata, kujući predmete od željeza kovači su iskovali i svoj život i svoje nasljeđe. U svaki svoj proizvod utkali su svoju dušu, a iskustvom su prepoznavali kvalitetu svoga proizvoda po kojem su bili prepoznatljivi ne samo u Betini nego i šire.
U svakoj kovačnici centralno mjesto imala je peć u kojoj se ložila vatra. Za napraviti dobar žar koristio se ugljen, a u novije vrijeme i koks za kojega kovači kažu da je najbolji. U pećima je temperatura dostizala i do 3000 C i ovisila je o materijalu sa kojim se radi. U prošlosti kovači nisu mogli kontrolirati temperaturu kao što se može danas, zato je njihovo iskustvo u obradi metala bilo važno. Za rasplamsati vatru u peći koristio se mijeh koji je bio na ručni pogon. Neke kovačnice imale su mijeh koji je zahtijevao angažman dvije osobe koje su na izmjenično sa polugama pritiskali mijeh i na taj način povećavali temperaturu u peći kada je to bilo potrebno.
Pokraj peći nalazio se nakovanj postavljen na veliki drveni panj. Na njemu se kovao užareni komad metala koji se trebao oblikovati i dovesti do gotovog proizvoda. Kao važan dio alata bez kojeg proces obrade ne bi mogao početi bio je čekić koji se uvijek nalazio u blizini nakovanja. Kovači su imali čekiće različitih veličina i težina sa kojima su radili. Njihovo korištenje ovisilo je o veličini predmeta koji se kuje.
Dio kovačke radionice pripada radnom stolu na kome se sve pripremalo. Na stolu se nalazila pomoćna alat poput: kliješta, turpije, kovačke škare i morše koja je služila za stisniti komad metala topili razne metale bronca cink olovo ključevi za škrinje mesing,grafitni lonac u kome se topilo, bronzani maškili od kormila.
Svaki proizvod započeo bi narudžbom mušterije koja bi došla u kovačnicu. Izabranim komadom željeza kovač bi počeo stvarati naručeni proizvod, stavljajući ga na već pripremljenu vatru, žar, u kojem bi se zagrijavalo sve dok se nebi potpuno užarilo. Sa odgovarajućim kliještima uzeo bi kovač užareni komad metala stavljajući ga na nakovanj. U jednoj ruci držao je kliještima užareni komad dok je sa čekićem u drugoj ruci tukao po užarenom metalu okrečući ga naizmjenično na jednu pa na drugu stranu. U prošlosti kovači nisu imali rukavice, sve su radili golim rukama, a za to je bila potrebna spretnost, brzina i vještina. Kad je proizvod bio oblikovan i skoro gotov slijedio je postupak kaljenja. Kal je smjesa u koju kovač uranja polugotov proizvod, u prošlosti bio je tajna svakog kovača. Kovači su znali koji kal treba staviti da bi proizvod bio dobar. Postupak obrade nastavljao se uranjanjem vrućeg predmeta u kal na desetak do petnaest sekundi, nakon čega se vadi iz kala i čeka da metal počne mijenjati boju koja je mogla biti žuta, bijela, plava ili crvena. Svaki će kovač reći da je kaljenje najteži dio posla jer zahtijeva iskustvo i vještinu. Tim iskustvom prepoznavali su kvalitetu svog proizvoda, slušajući zvuk metala znali su da mora biti na svakom dijelu jednak, da zvuk mora izlaziti iz metalnog predmeta i da mora biti dugi zvuk. Ako zvuk ostaje u njemu to nije bilo dobro što je značilo da prilikom korištenja predmet može puknuti, a to nijedan kovač nije želio.