Baba Tone

Betinska gajeta Baba Tone izrađena je u škveru Ante Filipija Tošulova u betinskom Varošu. Zablistala je 1924. godine kada je prvi put registrirana, a služila je obitelji Filipi te, prema kazivanjima, Nikoli Mikinu Gejinu do njegovog odlaska u Australiju. Nikola prodaje gajetu, 50-tih godina 20. stoljeća, Jeri Mikinu, djedu današnjeg vlasnika Darija Filipija.

Jere Mikin i njegova supruga Antica (Tone ) koriste gajetu do kraja 60-tih godina te ju voze, pomoću jedra i vesla, na Modrave, Radelj, Smrdeču i Jersane. Prevoze masline, drva za ogrjev i kiče za kozu. Tone je u brodu provela mnoge godine, jedrila i veslala, disala s brodom, osjećala njegovu dušu, naradila se kao i sve tadašnje žene boreći se s teškim vremenima i neimaštinom.
U to vrijeme brod koristi i Dragutin Filipi, zet Jere Mikina i otac Darija Filipija, koji u gajetu ugrađuje prvi motor sve dok se ne odluči na gradnju nove pasare s prijateljem Slobom Jadrešćem u betinskom Jartiću.

Dragutin Filipi i Jere Mikin odlučuju prodati ovu već ostarjelu ljepoticu Anti Skračiću Subi i njegovom sinu Zoranu 80-tih godina. Obitelj Skračić brod odvozi u Zadar, izrađuju kabinu i natkabinu te se njome koriste za prijevoz građevinskog materijala za izgradnju svoje kuće u uvali Kravljačica na otoku Kornatu.

Nikola Kulušić i z Murtera brod kupuje u Zadru od Skračića te gajetu vozi do otoka Žuta i Male Arte na kojoj je držao malo stalo koza. Nikola brod plastificira radi lakšeg održavanja te Baba Tone sad postaje plastična gajeta s kabinom i natkabinom. Nakon godina korištenja gajeta ostaje privezana u murterskoj rivi, u njezinom najplićem dijelu, pomalo zaboravljena, pomalo umorna i oronula.

2012. gajeta dolazi u ruke brodograditelja Čedomira Ćira Burtine koji započinje veliku rekonstrukciju broda. Prihvaća ju s veseljem , osobito jer u ovoj gajeti prepoznaje stari, izvorni tip gradnje; široka, plitka, brod ravnoga dna predviđen za vožnju veslima i jedrom. Zadržava jedno originalno rebro, kako bi zadržao status izvornog drvenog broda, dodaje jedno rebro te mijenja svaki potrebni dio kako bi dobila današnju formu i oblik. Odlazi s njome i na Zagrebački sajam nautike te tamošnjim posjetiteljima dočarava drskost i znanje naspram teškog i raspadnutog broda kojem je pristupio pilom , čekićem i teslom, no znalačke ruke učinile su od oronule gajete prkosnu uspavanu ljepoticu koja je ugledala svjetlo dana na svečanoj kanati u srpnju 2013. godine.

Baba Tone danas se nalazi u stalnom vanjskom postavu Muzeja betinske drvene brodogradnje, sudjeluje na jedriličarskim i veslačkim regatama, ponosno pokazuje ljepote svojih prepoznatljivih boja osvajajući brojne regatne nagrade, inspirira mlađe generacije svojom pričom o upornosti i želji današnjeg vlasnika da ju ponovo dovede u Betinu, da ukrasi betinski gujak i ostvari svoj doprinos u očuvanju baštine i njegovanju tradicije za generacije koje dolaze.
Vita Filipi u veljači 2021. godine piše pjesmu o brodu koji se utkao u živote obitelji Filipi. Emocija literarnog izričaja prepoznata je na Županijskoj i Državnoj smotri LiDraNo. To je ona, naša Baba Tone, ponosna i prkosna kao i Tone koja je kopala u Modravama i nosila kiče za kozu nekih davnih godina.

Spi u vali,
mirna u tišini,
dohin i od morskoga vala.
Ne jujaju se njene cime,
jarbul štumpero stoji,
a sartije, sohe, pajoli
ne škripju njanka malo.

Spi u vali
lipotica moja,
betinska gajeta
moja Baba Tone.
Muči ona i čeka boja vrimena,
regate i sriću,
tecivo po provi, pušćanje imbroja,
potezanje pože, snagu vitra,
lipotu slobode.

Načimje je vrime,
pitura gubi kolure,
drvo pita piti.
Ostavjena je zubu vrimena,
a triba je i šempre izliti.
Prignila je svoja lebra
u plićinu gujka
i čeka
dicu svoju da joj mladost vratu,
da starica divojka bude,
da oživi sriću betinske užance
i zaidri.

Vita Filipi, 6.razred ( 7.2.2021.)