Zvijezda

U relativno malom i neuglednom prostoru, izvan svjetlosti pozornice, u prolazu između dvije od nekoliko velikih dvorana ovogodišnjeg zagrebačkog sajma nautike, nalazilo se nešto što je po svojoj vrijednosti zaslužilo, ako već ne zasebnu dvoranu, a ono, u najmanju ruku, centralno i posebno obilježeno mjesto u glavnoj dvorani sajma. To «nešto», taj brod, nema ni sedam metara duljine i, u usporedbi s čitavom hrpom ogromnih, plastičnobezličnih i blještavih hajteh jahturina koje su bile osvjetljene glamuroznim medijskim najavama i tisućama vata reflektorskih mlazova, smješten je u svojevrsnom «kutu potpalublja», poput nekog dalekog i siromašnog rođaka koji se srami svojih pohabanih hlača, koji se srami svoje materijalne ubogosti… To naše «nešto» bilo je, jeste i biti će, bar meni, najveća zvijezda svih nautičkih sajmova. Drveni, topli brod, jednostavnih i prelijepih linija… mogao bih ga satima gledati, dodirivati ga, uživati u njemu, pjesme mu pjevati… Brod nije bio sam, uz njega su ljudi koji ga grade, grade na isti način, po istim mjerama i od istog materijala kao i djedovi njihovih djedova. Ovi ljudi, betinjani, kurnatari, uz svoj su brod, grade ga pred našim očima… i sretni su. Oni nikome ne nude lizing, oni ne brinu o prodajnim kvotama i proviziji, oni se ne trebaju ulizivati i vući za rukave suvremene krezove u svoj brod. E, to naše «nešto», taj brod, ta moja zvijezda i favorit, ima jednostavno i veliko ime. Gajeta. Gajeta betinska. Betinska Gajeta. Da, da, upravo tako, gajeta s velikim «g».

Stoji, tako, naša betinska Gajeta kao biser usred plastične prašume, prašume po kojoj se veru bosonoge horde tajkuna kojima nije problem iskeširati nekoliko puta po šest nula dolara, prašume po kojoj se penju i oni koji nemaju novca ni za cink protektore ovih jahturina. I, naravno, da će se, i danas i sutra i tako dalje, najveći dio svakovrsne publike okupljati oko tih ogromnih hajteh idola, tih komada plastike nakrcanih mikrovalkama i plazmama, jer takva su vremena, takav je sustav vrijednosti kod nas, u svemu i svačemu… A Gajeta i njeni meštri? Ako ova i sve ostale naše malobrojne Gajete, svi naši tradicionalni brodovi i njihovi stvaratelji budu i dalje i uvijek «samo u prolazu», samo «u kutu potpalublja», nema šanse da će se nešto promijeniti u ukusu publike i, još gore, nema šanse da će se mladi ljudi upuštati u avanturu učenja tradicionalne brodogradnje, avanturu rada i učenja kako bi postali pravi i veliki meštri ovog teškog, kreativnog, zahtjevnog i, nažalost, slabo cijenjenog posla. Ma što ja to pričam, kakvog «posla»? Ovakva brodogradnja nije «posao», nego umjetnost i zanat… jer «posao» je nešto što se može, ali ne mora nužno i voljeti, a Gajeta se ne može graditi, a, boga mi, ni imati, bez onoga «nečega», bez duha i ljubavi…, jer bez toga u more će ići samo hrpa drva, drvena kutija, sanduk…, a ne pravi brod, brod sa srcem, dušom i imenom.

Gledam… masa publike, između dvije procesije po plastičnim katedralama, prolazi mimo Gajete i njenih meštara… fotoaparati, kamere, snima se… trenutno je, ipak, i Gajeta u centru pažnje. Mislim, bože moj, koliko od ovih što tu slikaju i gledaju, koliko od njih vidi u tim ljudima, u tim velikim brodograditeljima i njihovoj Gajeti samo «folklor», samo «mediteransku egzotiku»…? Kako stvari stoje, bojim se da će upravo tako i biti. Bojim se da se i ova naša Gajeta gradi za nekakav etnografski muzej, a ne, kako bi već i trebalo i priličilo, za pučinu.

Tekst i fotografije: Krešimir Šrajer