U davno doba živjeti i raditi na otoku, a da otok nema brod, teško je zamisliti. Iz povijesnih knjiga čitamo da su prvi kalafati 1740. godine u Betinu, došli s otoka Korčule i započeli sa brodogradnjom u Betini. Život na otoku odvijao se i prije dolaska prvih kalafata, stanovništvo je brodovima svakodnevno plovilo, održavala se veza sa kopnom Modrave i istoimenim selom koje je postojalo 1470. godine, a koje se spominje u pisanim dokumentima. Obitelji Filipi i Urode otvorili su prva brodogradilišta na istočnoj obali Betine, razvili brodograditeljski kadar, a sredinom 19. stoljeća zanatska djelatnost proširena je na područje Zdrača gdje je utemeljena i prva brodograditeljska zadruga na čijim je temeljima niklo državno brodogradilište.

U Betini je 1927. godine bilo jedno veliko brodogradilište i devet manjih škverova s površinom od 11200 m², a sva ostala brodogradilišta i škverovi sjeverne Dalmacije imala su površinu 10330 m². Po broju zaposlenih u brodogradnji Betina je bila na prvom mjestu.

Koliko su betinski brodograditelji bili vrsni poznavatelji svoga umijeća govori i zlatna medalja, diploma s nadnevkom 9. prosinca 1913. godine, a koju je na Austrijskoj jadranskoj izložbi 1913. godine u Beču za model potpuno opremljene betinske gajete dobio Marko Filipi Marketo.

U vremenu između dva Svjetska rata brodogradnja stagnira zbog ekonomske krize, a kalafati se raseljavaju tražeći bolje životne uvjete. Rješavanje svoje životne egzistencije traže u mjestima: Biogradu, Sukošanu, Kukljici, Kalima, Korčuli, Šibeniku gdje utemeljuju nova brodogradilišta.

Nakon nacionalizacije 1948. godine osnivano je državno brodogradilište na temeljima nekadašnje brodograditeljske zadruge u kojem se zapošljavaju Betinjani i drugi mještani otoka Murtera. Širenjem zanatskih djelatnosti došlo je do povećanja zaposlenih radnika ali i do pomanjkanja stručnog kadra. Godine 1949. osnovana je Škola u privredi u Murteru u kojoj se u večernjim satima obrazovalo više generacija mladih naučnika brodograditelja, mehaničara, tokara, stolara i električara. Veći dio nastave šegrti su odrađivali na brodogradilištu, učili su zanat i radili razne poslove na škveru. U slobodno vrijeme , za svoje potrebe kalafati su u konobama i dvorištima izrađivali manje plovne objekte i svojim uradcima obogaćivali betinsku flotu raznim brodovima izrađenim prema svojim potrebama, a sve u svrhu prijevoza tereta i posjećivanja svojih udaljenih posjeda.

Danas u suvremeno doba pred navalom plastike samo dobri poznavaoci drva priznati će da je drvo kao brodograđevni materijal najotporniji na takozvani zamor materijala. Brzina življenja traži ekonomsku isplativost drvenog broda što u današnje vrijeme nije moguće. Drveni brod ima svoju tržišnu cijenu prvenstveno okrenutu prema klijenteli koja cijeni i traži svojevrsnu tradicijsku izvornost u izradi drvene gradnje. Upravo zato, drvena brodogradnja trebala bi nositi pečat specifičnog umjetničkog autorskog djela.