Hrvatski pomorci

Ranohrvatske plovidbe (Začetak i suton hrvatske pomorske baštine): Prve moguće plovidbe ranih Prahrvata bile bi duž Eufrata i Tigrisa od III. tisućljeća, a u II. tis. sigurnije već plove istočnim Sredozemljem uz sirijske obale i otok Cipar, gdje od 20.- 13. st. stvaraju prvu pomorsku velesilu Thalassokratia Eteokypria, a potom žive na Azovu oko luke Tanais. Srednjovjeki naslov hrvatskih admirala "dux Marianorum" potječe od prapovjestnog mitanskog Maryanni. Glagoljski srednjovjeki nadpisi iz obale Bahije (Brazil) i rijeke Parana, ter šahovnice na prsima andskih kraljeva (Tiwanaku i Inke), pa legendarni indianski prorok Wissakae (Lofty Hero) zajedno upućuju da su naši srednjovjeki pomorci plovili Atlantikom do Amerike, vjerojatno zajedno s Arapima u službi maurskih kalifa. Dubrovački kapetan Vice Bune je medju prvima u 16. st. plovio Pacifikom i tu odkrio Solomonske otoke i Nove Hebride. Baština te rane oceanske plovidbe je na Jadranu osobito čakavsko nazivlje raznih oceana i prekomorskih zemalja (popisano na Krku), pa bogata pomorska mitologija (npr. Veyske Povede) s predkršćanskim morskim božanstvima: Khulap (naš Posejdon), Semera (zalaz sunca), Šijun (orkanski zloduh), Orkul (čudovište-velekit) i Macyć (dobri duh ribolova). Izim kroatiziranih Slavena uglavnom u panonskom zaledju i dijelom na južnom primorju, većina naših pomorskih ikavaca i čakavaca su predslavenskog podrijetla, dijelom od domaćih antičkih Liburna potom asimiliranih i preslojenih Iranohrvatima, doseljenim iz antičke Perzije. Kasnije je u Jugoslaviji naša ranija pomorska baština većinom odbačena i napuštena, a Hrvati su proglašeni srednjovjekim neplovnim Slavenima, kao da smo pomorstvo tek kasno naučili iz Venecije.

Abstract

Early Croat navigation (Start and decline of Croatian maritime heritage): A condensed review of the early starting, development and recent decline of Croatian navigation in Adriatic and elsewhere is presented. After archaeological findings and written data, the ancient Croat ancestors sailed at Syrian coast, Cyprus and Black Sea; then in later medieval times their ships visited the entire Mediterranean, Indian Ocean up to Melanesia (Vice Bune), and with Moorish expeditions in central Atlantic perhaps to Americas.

Proslov

Pomorska baština se ne stječe direktivom ni brzopoteznim planovima, ona se tek postupno razvija stoljećima pa i danas unatoč višoj tehnologiji, novoosnovane države trebaju niz desetljeća da bi iz svojih nerazvijenih obala uopće izašle na more (Brajković i sur. 1972-1989). Uvriježena krilatica da su Hrvati jedini pomorski narod medju Slavenima, vrijedila je od srednjovjeke kraljevine Hrvatske pa do XIX. stoljeća, ali danas uglavnom više ne. Slavističkom dresurom u Jugoslaviji, Hrvati su duhovno i materialno većinom balkanizirani i zamalo već podjednako kontinentalni kao ini Slaveni: Otoci već raseljeni i bez brodova, starohrvatsko pomorsko nazivlje većinom ukinuto ili zamijenjeno jekaviziranim srbizmima, ina pomorska baština ako se ne uklapa u slavenstvo je zanemarena pred izumiranjem, a ranohrvatska pomorska povijest prije Slavena je odbačena kao nepostojeća. Evo nekih važnijih pomorskih tema koje su Hrvatima u Jugoslaviji bile zabranjene i prešućene pod ideološkim embargom jugo-žabarstva:

Prve plovidbe oko Cipra i Mezopotamije

Najraniji klinopisi Sumera i Akada pred pet tisućljeća, iz doba Urske dinastije i cara Sargona uzastopce navode borbe i trgovinu sa "silnim planinskim carevima sjeverne zemlje Šubartu" u Kurdistanu i južnom Zakavkazju. Danas te pragorštake u znanosti zovu Subarijcima, a ruski jezikoslovci drže da im je izvorni vlastiti naziv glasio "Hurw-Urtu", što nama zvuči dosta poznato. Oni su prvi u svijetu razvili metalurgiju brončanog doba, a analizom niza polukuglastih brežuljaka u Zakavkazju promjera 40 do 130m ruski su geolozi dokazali, da su to najstarije veće gradjevine na Zemlji iz XXXVI.- XXV. stoljeća: nadgrobne kupole s grobnicama subarijskih vladara, kao prauzor kasnijih faraonskih piramida i manjih obrednih gomila (kurgani) kod inih Indoeuropljana. Mezopotamski klinopisi još spominju da su ti Šubarti tj. Hurwurti bili prvi i glavni brodari koji duž rijeka Eufrat i Tigris prevoze ljude, stoku, žito i drvnu gradju.

Subarijci su pretci ili bar najbliži rani srodnici kasnijih Hurita, koji su potom naselili otok Cipar i Siriju, gdje su stvorili kraljevstvo Mitanni. Mitanski su se bojovnici i plemstvo zvali Maryanni, a njihov kralj Dušratta 1375. pr.Kr. faraonu Amenofisu IV. u Egipat šalje klinopise s nazivom "Hurrwuhé" za svoj narod i jezik, što je blizu hrvatskom imenu. Huritima na sirijskoj obali je glavna luka bila Arvata (danas otočić Arwad pred lukom Tartus), a na Cipru u palači Yadnana je kao vladarski simbol iz 1.650 pr.Kr. prvi naš karirani grb. Oni su prvi za mornarsku nošnju uveli zebraste majice. Od XX.-XIII. st. jeThalassokratia Eteokipria (Ranociparska pomorska država) postala prvom organiziranom pomorskom velesilom čije brodovlje kontrolira veliki dio Sredozemlja od Levanta do Sicilije. Od XII. st. Cipar napadaju i osvajaju rani Grci, a protjerani Praciprani povlače se na jugoiztočnu obalu Male Azije, gdje još cijelo tisućljeće plove kao gusari.

Odatle su ih protjerali tek Rimljani u Kristovo doba, odkad se baš pojavljuju primorski Hrvati uz Crno more kao Horoathos na grčkim pločama iz luke Tanais, a njihova je praglagoljica na kasnoantičkom Krimu vrlo slična ranociparskom i sirijskom alfabetu. U selidbi se pontski Hrvati-praikavci iz Crnog mora pojavljuju u VII. st. izdvojeno od Slavena kao izraziti pomorci: npr. hrvatska flota u savezu perzijskog kralja Khosrava II. pri neuspjelom napadu na Carigrad, potom se naseljuju na otoku Kreti i Peloponezu, pa onda flotom napadaju Sipont u južnoj Italiji i konačno stižu u Dalmaciju. Znakovito je da se srednjovjeki hrvatski admirali zovu dux Marianorum (vodja Marjana) i do danas je čakavski na Krku marjakyr = admiral, a naša je stara pomorska himna "Marjane, Marjane" nalik na pradavne Maryanni i njihovu bojnu himnu (Budimir 1975, Heres 1988, Tomašić i Lovrić 1993). Slavisti tobože tvrde da su to novoizmišljeni slavenski "Morjani na moru", kakve ne spominje nijedan srednjovjeki dokument osim jugoslavista.

Srednjovjeki Hrvati u Americi?

Nordijske sage iz XI. st. opisuju plovidbe Vikinga na Labrador i sjeveroiztok USA, a uz Indiance na današnjem jugoiztoku SAD ove sage razlikuju srednjovjeki narod Hvirtamanna i zemlju Hvirtalanda, baš na području gdje potom u Kolumbovo doba živi pleme Croatan (Prpić 1960, Šišević 1976), a arheonalazi sadrže njihove crteže srednjovjekih ratnika sa šahovnicom na kacigi. Takodjer prije Inka, u Peruu i Boliviji nastaje rano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanaku (novije španjolski Tiahuanaco). Kipovi huaritskih vladara imaju na prsima simbol šahovnice, pa potom i kraljevi Inka sve do Španjolaca nose sprijeda crveno-bijelu šahovnicu, a naselja Huarita i Inka se do danas nazivaju "wasi". U primorskoj pokrajini Bahia na istoku Brazila je početkom sedamdesetih nadjena srednjovjeka kamena ploča prije Columba (Cyr 1971, Stojko 1973, Wilkins 1974, Wuilkins 1975, Von Sertima 1976) s uklesanim alfabetskim tekstom najbližim našoj glagoljici, ali se o tom nalazu zbog dogmatskog slavenstva sve dosad kod nas nije smjelo pisati, iako su potom 61 sličnih kamenih nadpisa još nadjeni i u Paragvaju. Kod meksičkih Maja postoji predaja da ih je davno iz mora napala flota "Bijelih bogova" i odonda se na njihovim hramovima (npr. Chicen-Itza) nalaze valoviti tropleti, inače nepoznati u Americi. Kod inih Indianaca postoji predaja o bijelom mesiji "Wissakae" (Big Hero) davno prije Columba, čija je flota ratnika "Flatheads" u zoru s izlazom Sunca doplovila iz Iztočnog oceana i on ih je naučio viteškom ratovanju, svetim vatrama na brdima itd. (Pidgeon 1853, Buschan 1935). Zato neki Indianci na selima od Kanade do Perua vani svakog jutra ritualno čekaju zoru okrenuti iztoku, jer po proroštvu vrhovnog boga Manitua, Wissakae će se sa svojima opet vratiti u Ameriku da oslobodi Indiance i vrati ih prirodnom životu.

Istodobno su od X.- XII. st. Arapi osvojili Španjolsku i u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni Hrvati iz Dalmacije. Osobito u njihovoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši vojskovodje bili Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009 - 1013) i Zohair Al-Ameri (1018 - 1041). Njihovi su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, nedvojbeno su oplovili Azore i vjerojatno stigli do Amerike, s čime se mogu povezati spomenuti ranoamerički nazivi, simboli i legende.

Dubrovčani prvi u Melaneziji

Stari su dubrovački pomorci zbog razvijene trgovine plovili već od 16. st. dalekim oceanima prije Engleza i Španjolaca. Tako je medju prvim Europljanima, dubrovački kapetan Vice BUNE (1559 - 1612) iz otoka Lopuda već prošao Indijski Ocean i zapadni Pacifik (Luetić 1952, Lovrić i Mileković 1975), gdje je plovio diljem Melanezije i prvi odkrio Solomomske otoke i Nove Hebride. U 16. st. prije našega V. Bune je prvi Magellan 1520/21. preplovio pučinu Pacifika od Amerike do Filipina sjevernije od otočja Polinezije i Melanezije, a sa zapada je najistočnije do Nove Gvineje 1526. doplovio Jorge de Meneses, koji nije nastavio dalje na Pacifik.

Zbog jugoslavenske dogme o neplovnim ranim Hrvatima, u zapadnoj su promičbi pomorskih odkrića sve starohrvatske oceanske ekspedicije posve zanemarena pa se krivo ponavlja da su Melaneziju tobože prvi iz Europe oplovili i iztražili Alvaro de Mendana i Pedro Fernandes Quiros tek na smjeni 16/17. st. (Bellwood 1978), ali je stvarna istina da su oni tek naknadno ove otoke vojno prisvojili kao španjolske kolonije. Ipak su ti kasniji španjolski "odkrivači" kod pacifičkih domorodaca već našli ranije legende o srednjovjekoj plovidbi nekih "bijelih bogova" preko Pacifika (Thor HEYERDAHL, Poignant 1967). U 18. st. je ove otočne kolonije u Melaneziji od ranijih Španjolaca uglavnom preotela Engleska i dijelom Francuska, a tijekom sedamdesetih godina u 20. st. su oslobodjene kao nove otočne države na pučini Tihog Oceana: Vanuatu (bivši Novi Hebridi) i Saloma (Solomonski otoci), dok su rubni sjeverozapadni otoci Melanezije pripali novoj državi Papua (New Guinea).

Sada je, umjesto donedavnih kolonialnih toponima na engleskom i francuskom, u Melaneziji uglavnom ponovo vraćen raniji mjestopis pacifičkih otočana, ali je pritom nasred pučine Pacifika uskrsnulo čak pedesetak očuvanih prastarih toponima iz predkolonialnog doba, koji su isti ili vrlo slični hrvatskom mjestopisu (npr. Kolovrat, Sokolovi, Malakula, Velakula itd.), pa je to danas najveća očuvana skupina naših toponima daleko izvan Europe. Na sjevernom Solomonskom otočju u pacifičkim tropima su takvi naši očuvani toponimi (u zaporci donedavni kolonialni): najsjeverniji Siroti ("Green Island") i ini otoci Buka, Jame, Iwa, Kolan, Owan, Japa, Mato, Batak, Uveli, Tokova, Rendova, Narova (Eddystone), Iowo (Carteret), Kriwina (Trobriand), Kanap (Lausancay), Duba (Rossel), Nada (Laughbeam), Mitra (Fataca), pa još luka Voza (Bambatana) na otoku Lauru, planina Kolovrat (Colowrath, 1.412 m) na otoku Mala i vulkan Kula (1.661 m) na otoku Kulambanga. Glavni otok Salome je Velakula (Lavella) s otočnim rtovimaAlan na sjeveru, Debeli (Cape Soreyar) na istoku, Sokolovi (Cape Middleton) na zapadu, itd.

Na južnijem otočju Vanuatu (New Hebrides) u pacifičkim subtropima su naši toponimi npr. otoci Mala, Mata, Matas, Nina (Aniwe), Valun (Saddle Island), Rava (Reef Island), Marina (Espiritu Santo), pa lukaPalenta na otoku Eromango, glavni vanuatski otok Malakula (Mallicoulla) i najjužniji Matas blizu Nove Caledonije ... itd. Po melaneškoj su predaji ovi naši nazivi stari više stoljeća i u izkrivljenom obliku su ih dijelom zapisali već Španjolci do 18. st.

Rani su Dubrovčani imali na iztoku glavno trgovačko zastupstvo u indijskoj luci Goa, odakle su trgovali dalje na iztok do španolskih Filipina. Na dotad najjače kroatiziranom pacifičkom otoku Velakula su Dubrovčani oko god. 1580-1600 vjerojatno prvi razvili svoju trgovačku postaju za Pacifik. Znakovito je da Melanežani Tihi Ocean zovu Kula-Kula ili modernije "Kula Sea" (Leache 1983), što podsjeća na naše čakavsko i dubrovačko "kulaf" (pučina-ocean) izvedeno od starogrčkoga kolpos (more-zaljev). U prekomorskim su zemljama Dubrovčani nastupali praktično-diplomatski kao obzirni miroljubivi trgovci u pravilu bez kolonialne oružane sile, pa su ti stari hrvatski pomorci ostali melaneškim domorodcima u najboljoj uspomeni kao dobronamjerni "bijeli bogovi". Zato je starohrvatska pomorska etnokultura kod tih pacifičkih otočana dragovoljno prihvaćena, pa je potom kroz 4 stoljeća ostavila duboke i neizbrisive tragove sve do danas. Svoja je pomorska odkrića na Pacifiku V. Bune sigurno završio u 16. st. tj. prije negoli Quiros i Mendana, jer je podkraj života nakon god. 1600 bio u španjolskoj službi kao podkralj Meksika, a umro je kao dubrovački poslanik u Napulju 1612.

Ranohrvatska pomorska baština

Izim selidbom donesene pomorske baštine Iranohrvata, drugi je podjednako važan izvor razvitku pomorstva kod jadranskih Hrvata domaće naslijedje od antičkih Ilira i osobito Liburna koji su bili najbolji pomorci na Jadranu i potom glavni brodograditelji rimske carske mornarice. Zbog domaće burne klime oko Kvarnera tj. antičke Liburnije, oni su u antiki razvili najčvršće i raznolike brodove za olujno more, kojih su tipovi i nazivi kod Hrvata očuvani većinom do danas. Jedan od prvih brodova u dugoj uporabi je naša gajeta, koja kao prapovijestna gandeia plovi Jadranom već 4 tisućljeća, a jadranski antičkilembus se je dosad održao kod nas kao leut. Od većega liburnijskog broda galaia nastaju srednjovjeke galije, a od antičkog ratnog broda drakophoros (sa zmajskom glavom na pramcu) nastao je na Jadranu čakavski bojni dragar i takodjer srednjovjeki vikinški drakkar. Antičko nazivlje morskih riba i sitne brodske opreme smo većinom preuzeli od Grka i dijelom od Ilira, dok je kod otočnih Hrvata ('Bodula') na Jadranu glavna osobitost najbogatije domaće nazivlje u reliktnim dialektima za morske alge (resine). S naših šezdesetak pučkih naziva za raznolike alge, daleko nadilazimo sve ostale primorske Europljane pa u svijetu time zaostajemo jedino za Japancima što jedu alge, a to je očiti dokaz naše prastare pomorske etnokulture.

Još je puno osobitije prastaro domaće nazivlje naših pomorskih bodula za niz dalekih prekomorskih zemalja i oceana, koje već izumire ali još nije pobliže proučeno jer se ne uklapa u slavensku ideologiju. Dosad je najviše popisano na Krku (pradialekt Gan-Veyan) i jasno se izdvaja od svjetskih naziva: Velemori (Mediteran), Sion-Kulap (Pacifik), Semerna-Kulap (Atlantik), Sion-Tohor (Arktik), Baršadyn (Sibir), Sionzihod (Azija), Semeraye (Amerika), Polnebje (Australija), Seune-Skopje (Polinezija), Semerne-Hlami (Ande), Arta-Baršyna (Aljaska), Artindran (Indokina), Tohoray (Baltik), Indre (Indija), Mišyre (Egipat), Hatya (Turska), Lehya (Poljska), Moškova (Rusija), itd. To su oblikom vrlo arhaična srednjovjeka imena, kojih je podrijetlo raznoliko. Npr. naši nazivi na Pacifiku vjerojatno potječu od ranoga dubrovačkog kapetana Vice Bune, koji je prvi već u 16. st. oplovio Melaneziju s hrvatskom posadom. Još su stariji hrvatski nazivi oko Amerike možda povezani s vikinškim navodom Hvirtamanna i ranohrvatskih pomoraca u službi španjolskih Omajada.

Starohrvatska pomorska mitologija

Predkršćanska pučka predaja kod nas je popisana uglavnom ideološki samo kroz slavenski probir, a sve što se ne uklapa u Slavene, većinom je zanemareno kao strano "romansko" i prepušteno da izumre neproučeno. Poučan je primjer hrvatske pomorske mitologije iz ikavskog zaledja, legenda o brodovima i lučkim privezima na Duvanjskom polju. Izim rječice Šuice, geološki ovdje kroz povijestno doba nema drugih voda niti uvjeta za čamac, a kamoli za brodove pa ova legenda pokazuje da su duvanjski predci prije vjerojatno plovili Jadranom ili Crnim morem. Epski ciklus Veyske Povede na otoku Krku je naš najbogatiji primjer hrvatskog pučkog pamćenja od prapovijesti kroz antiku do XV. st. sa 10 zapisanih legenda od toga 4 s pomorskim sadržajem: Legenda o Indiji (Poveda ud Yndrah), L. o pomorskim Mitanima (P. ud Matanih navakyreh), L. o gusarima i Korintiji (P. ud šundrah tar Uri-Kworyta) i L. o Frankopanima i Mlečanima (P. ud Frangipanih tar Mletianah). Pojedine slične pomorske legende donedavna su postojale i na inim jadranskim otocima, ali većinom nisu zapisane jer su po slavistima "romanske", pa danas ubrzano nestaju.

U terenskoj stvarnosti izim slavenske predaje (Perun itd.), koja je u nizu izdanja JAZU (1896 - 1967) najbogatija duž srednjeg dinarsko-štokavskog područja, postoje bar još dva druga mitološka sustava (panteoni) s izrazitim neslavenskim udjelom. Od Zagorja do sjeverne Istre je očit zapadnoeuropski, kelto-germanski utjecaj. Naprotiv je duž otoka i primorja do Like i zapadne Hercegovine tj. u čakavsko-ikavskom području mjestimice očuvan naš osobiti i prastari jadranski panteon indoiranskog podrijetla i u Europi jedinstven kod Hrvata. Pripadni "zbor duhova" na Kvarneru zovu Seune Nebniki, što po predaji stoluju na velebitskom vrhuncu Sveto Brdo i odatle je nastala i simbolična važnost Velebita u nacionalnoj svijesti Hrvata.

U tom izrazito dualističkom panteonu indoiranskog tipa, dvadesetak poznatih ikavskih duhova i demona predvode svijetli Sionbog-Sevna (Gospod Bog) i nasuprot njemu mračni Sionvrag-Sayta (Veliki Sotona). Uz njih je niz prastarih pomorskih duhova, uglavnom poznatih od Kvarnera do Dubrovnika i u ikavskom zaledju: pučinski duh sretne plovidbe Khulap ili Kulaf (prahrvatski Posejdon - iz grčkogkolpos), orkanski zloduh brodoloma i utopljenika Syun ili Šijun (indoiranski Siuni), čudovište-velekit Orkul ili Njorgo (jednorog ili biblijski Leviatan), dobri duh ribolova Mac ili Macarolić (obalni patuljak), te duh ljepote i sreće Semera u liku zalazećeg Sunca na morskoj pučini s nebom u duginim bojama.

Neslavenski izkon primorskih Hrvata

Nakon doselidbe su Slaveni većina na sjeveru u panonskoj Hrvatskoj koja se zato u srednjem vijeku zove Slovinje tj. sada Slavonija. Na primorju su karpatski Slaveni pretežno naseljeni južno od Neretve, oko Dubrovnika: zato južno primorje Porfirogenet zove Sklavinije (Sklabeniai). Naprotiv je duž ostalog našeg primorja i osobito na otocima slavenski udjel neznatan, a glavnu podlogu hrvatskog pomorskog pučanstva tvore romanizirani antički Iliri (Liburni i Dalmati) preslojeni ikavskim Iranohrvatima doseljenim iz Crnog mora i baš tu je od srednjeg vijeka do danas ključno etničko središte političkog hrvatstva. Pri doselidbi se neslavenski Iranohrvati u primorju tek dijelom slaviziraju, a veliki dio povezuje s romanskim Ilirima koji su im kulturno i jezično ipak bliži od seljačkih Slavena, ali su unatoč romanizmu kod njih očita hrvatska prezimena i naš dinarski biotip.

Domaći zapisi još do 16. st. razlikuju izvorne Hrvate (= Indoiranci) od inih Slavena i Dalmatinaca (= romanizirani Iliri). Dok su rani Prahrvati već plovili Mezopotamijom i oko Cipra - još bezimeni pretci Praslavena su tek bili na razini neolitskog pračovjeka, a kad antički Iranohrvati u luci Tanais već imaju svoj parlament (Synodos Horouathon) - Praslaveni su tek u prapovijesti željeznog doba, a dok su stari Slaveni jedva umočili prst na obali - srednjovjeki hrvatski brodovi već navigaju pučinom Atlantika i Pacifika. Dakle su Iranohrvati a ne hrvatski "Slaveni", jedan od najstarijih pomorskih naroda na svijetu.

Rani su Prahrvati jamačno bili medju prvim poznatim indoarijskim pomorcima i tu smo pomorsku baštinu kroz punih 4 tisućljeća manjeviše očuvali do danas. Ipak su naivni Hrvati kroz ta tisućljeća uzalud čuvali pomorsko naslijedje: nakon svega nas sada kontinentalni slavisti uče svojemu "ladjarskom" nazivlju i našoj lažnoj povijesti "nepomorskih Slavena". Ideologizirani nastavnici u jugoslavenskim pomorskim školama prvo su mladim pomorcima izprali iz mozga ranohrvatsku baštinu s jadranskih otoka i obala, a potom im ucijepili novoslavensko instant-ladjarstvo da ih izjednače s neplovnom slavenskom braćom iz ruskih, poljskih i bugarskih obala: "karpatski Hrvati plove tek nakon srednjega vijeka, a o moru i ribama su naučili tek kasno od mletačkih susjeda i inih Romana". Zato su dosad starohrvatske pomorske luke Split i ostale postale centrima širenja jugoslavenske kontinentalnosti.

U poredbi s gustom brodskom mrežom Grčke i Japana, čak i Austrougarske, naši su rijetki trajekti tek loš slavenski nadomjestak pomorstva. Da li kroz Jugoslaviju balkanizirani Slavenohrvati još uopće zaslužuju imati Jadran s otocima zamalo bez otočana i takvim morem bez brodova? Ratni izgon i bacanje u pećine (fojbe) brojnih čakavsko-ikavskih Iranohrvata je jedno od najgorjih sakaćenja hrvatskog naroda, a na kopnenom primorju su ih dosad dijelom zamijenili pravoslavni Vlahi: Oko 1. svj. rata je u Hrvatskoj bilo 21% čakavaca, a nakon jugo-pogroma ih je dosad ostalo duplo manje tj. tek 12%. Ako se to slavističko nasilje i dalje nastavi uz iseljavanje ikavsko-čakavskih Hrvata, dok izvorni Hrvati konačno ne postanu manjinom u vlastitoj domovini, sve to napokon možemo skupo platiti gubitkom Jadrana. Kontinentalnim Slavenohrvatima će potom ostati tek uži izlaz do mora negdje u Kvarneru, a takva "Žabarija" bez pomorstva više nije Hrvatska!



Tvrtka

Održavanjem kvalitetnih odnosa s klijentima i dobrom internom organizacijom, nastojimo udovoljiti zahtjevima sve naprednijeg tržišta.

Obavijest

Dragi posjetitelji, želimo Vam srdačnu dobrodošlicu na našu web stranicu. Ukoliko ste zainteresirani za naše usluge, slobodno nam se obratite.

Kontakt

Za sve informacije i upite obratite nam se s punim povjerenjem putem telefona ili kontakt obrasca.